Rikavica_header

Obalne morske špilje otoka Mljeta

U suradnji s Nacionalnim parkom „Mljet“ i upraviteljem parka Osvinom Pećarom članovi SO HPD „Željezničar“ i HBSD-a Branko Jalžić i Vedran Jalžić te članica HBSD-a i SK „Željezničar“ Petra Kovač-Konrad u periodu od 11-16.siječnja 2009. godine boravili su na otoku Mljetu u sklopu projekta «Snimanje i fotografiranje potopljenih morskih špilja otoka Mljeta». Cilj projekta bio je istražiti špilje, izraditi nacrte te fotografirati i snimiti objekte. U sklopu terena ronilo se u špilji Biskup, špilji Zavrti, Odisejevoj špilji, špilji Rikavica te jamama na dnu Malog jezera.

Poznata je činjenica da je današnja obala poplavljeni kontinentalni paleoreljef u kojem se nalaze morem poplavljene špilje. Zbog djelovanja procesa kao što su plima i oseka, valovi, morske struje, donos sedimenata te u kombinaciji s okršavanjem vapnenačkih naslaga obalnog područja stvaraju se podzemni prostori većih i manjih dimenzija, a kao konačni rezultat dolazi do stvaranja otvora u podzemnu šupljinu i njezinog zapunjavanja morem kroz sustav pukotina zbog podizanja morske razine u postpleistocenskoj transgresiji. Ovakvo stvaranje obalnih morskih špilja jasno je vidljivo kod Špilje Zavrti, Špilje Rikavica i Odisejevoj špilji. Na njihovim ulaznim dijelovima nalaze se kamene valutice većih i manjih dimenzija koje ukazuju na intenzivna morska kretanja (valovi), dok se kod špilje Biskup može zaključiti da se ulazna pukotina postupno proširivala bez velikog odlamanja stijena na ulazu. Sve navedene špilje nalaze se u plitkom morskom pojasu koji je najizloženiji radu valova tako da nije moglo doći do očuvanja speleotema, ako je uopće bilo uvjeta za njihovo stvaranje.

U špilji Rikavica zbog položaja bočnih kanala koji nisu direktno izloženi radu valova speleotemi su očuvani. Na slabu cirkulaciju mora ne ukazuje samo postojanje speleotema nego i prisutnost sedimenta, dok kod ostalih špilja sedimenta gotovo da nema. Na sedimentu su se nastanile brojne životinje kao što su razni mnogočetinaši i školjkaši. U Jadranu su nedavno u sličnim podmorskimobjektima nađene dubokomorske spužve staklače što pokazuje da o živom svijetu u morskim špiljama još uvijek vrlo malo znamo.

Rikavica je tipičan primjer nekoć suhe špilje koja je potopljena podizanjem razine mora nakon posljednjeg ledenog doba . Ima dva ulaza, a u vrhu dvorane može se izroniti u suhi prostor.

Odisejeva špilja nekoć je imala strop koji se urušio, a sa morem je povezana velikim prolazom. Izložena je jakom radu mora, odnosno morskim gibanjima, na što ukazuju glatki oblutci većih i manjih dimenzija te odsutnost sedimenta na dnu špilje pa je samim time špilja siromašna sesilnim vrstama životinja. Bočne stijene kanala koje povezuje špilju s morem također su glatke uslijed stalnog gibanja mora.

Špilja Zavrti nastala je korozijom sloja vapnenca na što ukazuje nizak i širok profil. Na kraju špilje je suženje iz kojeg dotiče slatka voda koja je svoj put otopila kroz mekši sloj sedimentnih stijena iznad slabo topivog sloja – vodonosnika ili akvifera. Dotok slatke vode je slab pa morska voda zbog veće gustoća spriječava njezino istjecanje iz špilje te ona ostaje «zarobljena» u završnom suženju. Na ulaznom dijelu špilje i na njenom dnu nalaze se valutice većih dimenzija te zaobljene stijene što ukazuje na izrazito jaki rad valova.

Na dnu Malog jezera istraživane su dvije „jame“ za koje se pretpostavlja da su kao izvori punile nekadašnju blatinu, tj. močvaru koju je kasnije, prokopavanjem kanala između Velikog i Malog jezera, potopilo more. Izvori su tako postali vrulje , tipični speleološki objekti jamskog tipa koje postglacijalni porast mora dovodi ispod morske površine, dok je u ovom slučaju to posljedica ljudske aktivnosti.

Jame na dnu Malog jezera posebno su zanimljive jer se nalaze u krškom morskom jezeru koja su rijedak fenomen. Radi se o odvojenom dijelu mora koji je s otvorenim morem povezan pukotinama ili većim kanalima u vapnencu. U jamama nije primjećen dotok slatke vode niti tragovi pretjeranog gibanja mora, ali za pretpostaviti je da u određenim uvijetima dolazi do pritjecanja slatke vode odnosno, da se radi o »povremenoj» vrulji ili o nekoć aktivnoj vrulji. Ovakav tip vrulje tipičan je za Jadranske otoke.

Moguće je i da morska voda prodiranjem u vrulju (nakon iskopavanja kanala između malog i velikog jezera) sprijećava izbijanje slatke vode čiji tok nije dovoljno jak da savlada pritisak i gustoću morska vode. Uz rub ulaza vrulje-jame nalazi se 1-1,5 metara debeli sloj finog sedimenta koji se nataložio i u dubljim, kamenim dijelovima jame. Funkcioniraju li danas jame u dnu Malog Jezera kao podmorski izvori samo u kišnom periodu odnosno, je li tlak slatke vode dovoljno visok da tjera vodu prema izlazu i kroz dublje sifonalne dijelove, trebalo bi potvrditi mjerenjima saliniteta u samim jamama, a može se pretpostaviti da jame funkcioniraju kao estavele odnosno da kroz njih morska voda prodire prema kopnu u doba malog pritjecanja podzemnih voda iz krškog zaleđa, a da slatka voda utječe u more u kišnom periodu. Nadamo se da će to biti predmet nekog našeg budućeg istraživanja.

Vedran Jalžić u špilji Rikavici
Vedran Jalžić u špilji Rikavici